Najave

[Tiger]

The new global map



TDizajn nove globalne mape pokazuje:

     - Opasne provincije (zaokružene žutom)

     - Ničija Zemlja (zaokružene crvenom)
 
- Sjedšte saveza
- Predstražu saveza
- Dvorac u vlasništvu saveza

[Tiger]

Pustinja očaja 




Smrtonosna vrućina udara svakog tko se usudi ući u pustinju Očaja poput divovskog malja – zarobi te, a onda cijelo tvoje biće stavi na test preživljavanja.
Okrutne pješčane oluje divljaju godinama, smire se na nekoliko mjeseci, samo da bi bile zamijenjene novim, nasilnijim i više uskovitlanijim olujama koje mogu zakopati cijele gradove, ceste, pa čak i planine.
Jaki i suhi južni vjetrovi ponekad mogu odnijeti pijesak jako duboko u Carstvo da je, prema nekim povijesnim zapisima, “žuta kiša” padala na Glavni grad. “Žuti snijeg” ponekad.

Kako je zastrašujuća, sirova i divlja južna pustinja carstva Ayarra.

U prošlosti, građani Carstva nisu mogli zauzdati i obrađivati pješčanu pustoš, izgradili su ceste i vijadukte koji spajaju jedine dvije oaze sa tvrđavom Suhi Pijesak, što tvori Zeleni trokut – tako su lokalni mještani nazvali jedina mjesta na kojima ljudi mogu živjeti. Južno odatle, samo smrt čeka na tebe – to je ono što učiš ako si se rodio ovdje. A ipak, mnogo se ljudi usudi putovati prema dalekom jugu. Oni koji su se uspjeli vratiti, imali su čudnovate priče. Priče o crnom pijesku koji je toliko vreo da može zapaliti  tvoju odjeću, pa čak i meso. Priče o drevnim spomenicima vanzemaljskim vladarima koji su pokušali poraziti prve kraljeve zemlje Ayarra. Priče o procjepima, pećinama i liticama sa grebenima punima rude u sredini pjeska koji je vruć poput vatre.
U današnje vrijeme, Zeleni trokut više ne postoji. Pješčane oluje, horde nomada, ubojice i pljačkaši – oni su novi vladari pustinje.

[Tiger]

Stjenoviti vrhovi






Postojalo je mjesto u carstvu Ayarra, gdje ako je i bilo ljudi, nije bilo naseljeno dugo, promijenjeno, ili dodirnuto ljudskom rukom. To je jugoistočna granica, zvana Stjenoviti vrhovi.
Na zapadu ogromni granitni blokovi koji su erodirali od rijeka koje prolaze između njih, udarani vjetrom milijunima godina, formiraju bizarne vertikalne tornjeve koji se uzdižu iznad brežuljaka prekrivenim gustim zelenilom i vrelih džungli.
Na istoku, Stjenoviti vrhovi udomljuju tisuće milja neprohodnih pećinskih labirinata za koje legende govore da kriju čudna blaga, zakopane zaboravljene vladare, poglavice i kraljeve iz davnina, artifakte koji posjeduju magične moći koje mogu uništiti svijet, i mnogo, mnogo drugih stvari.
A jugu gdje oštre i negostoljubive stijene vraćaju svoj teritorij od plodonosne doline, nazvane “Završetak Svega”, izgrađene su moćne utvrde Tamnoga kulta i Nomadskih plemena – dvije frakcije koje su zaraćene već stoljećima.
Na sjeveru su golema suha stabla.
Ali na sjeveru…
Na sjeveru, gdje golema suha stabla tmurno podižu svoje iskivljene grane koje izgledaju kao vještičji nokti pod nebom, tamo su najzastrašujuće leteće zvijeri koje je priroda Ayarre mogla stvoriti.
Krijući se u gnijezdima na kruništima suhih stabala, leteći gušteri sa užasavajućim paklenskim vriskovima, obrušavaju se na svoje žrtve da ih rasparaju svojim divovskim kljunovima i kandžama crnim od osušene krvi.
Provincija Stjenovitih vrhova, provincija koja je bila divlja milijunima godina od početka svijeta.
Divlja je i danas.
Divlja će biti zauvijek...

[Tiger]

Beskonačna šuma



Prva stvar koju čovjek osjeti kada zakorači u Beskonačnu Šumu je tišina.
To nije obična tišina.
Ta tišina je napuštena, mrtva.
Na zapadu gusta, hladna magla okružuje masivna debla koja su nekada pripadala drvodjeljskom cehu. Nekoliko lokalnih mještana kažu da te magla može okružiti u trenu i da možeš… nestati u njoj. A onda nestane jednako brzo kao što je i došla. Neki ljudi kažu za one koji dolaze s maglom – onima koji još nisu dobili presudu od Sudačkih Otaca – da njihova nematerijalna tijela opsjedaju zemlje Ayarra.
Na jugu masivni, oštri Stjenoviti vrhovi stoje kao zidovi do oblaka odbijajući sve koji ih žele prijeći. Prolazi su čuvani od strane najzlijih i najopakijih bandita koje je carstvo Ayarra ikada vidjelo.
Na sjeveru su preko velikog područja raštrkane ruševine Velikog Derulona koje se mogu vidjeti izdaleka.Nekada najmoćniji od svih, Biser Istoka, centar prosvjećenja i znanosti, Derulon je nekada konkurirao Carskom gradu po njegovoj ljepoti i snazi. I poslije dugih stoljeća nakon njegova neizbježnog pada, ljudi još uvijek šapuću o nebrojenim bogatstvima i smrtonosnim zamkama koje leže zakopane ispod gradskih ruševina.
A na istoku… na istoku Carstva Ayarra, svemir kakvog mi znamo… prestaje. Samo da mitovi, magija i legende mogu početi.

[mix2mix]

Carska Karaganda




Egzotično.
Čudesno.
Nedirnuto.
To su tri riječi koje su na umu svakom čovjeku što je kročio na "Carsku Karagandu"
Iako je to mjesto koje su svi stanovnici Carstva Ayarra voljeli jako puno zbog njegove nevjerojatne ljepote i neograničenih resursa, u prošlih 150 godina dobilo je novi pseudonim.
Gusarska zemlja.


***

Bio je to dan kao i bilo koji drugi.
Sunčan dan, ispunjen krikovima galebova.
Još jedan prelijepi dan na tom rajskom otoku gdje su priroda i čovjek konačno našli mir jedan uz drugoga.
Ali ni sunce, ni svježi morski povjetarac, ni galebovi, nisu mogli razumjeti ljudsku glupost koja se dogodila taj dan.

Pet stotina gusarskih fregata sa ravnim dnom, specijalno napravljenim za manevriranje u sjevernom plićaku zaljeva Karaganda, usjeklo se u napadačku liniju carskih bojnih brodova koji su se prije nekoliko sati nasukali na koraljni greben. Masivni brodovi sa dugometnim topovima uspjeli su uništiti skoro trećinu neprijatelja, ali ishod je jasan - brze gusarske brodice došle su ispod dometa topova, čineći ih potpuno neupotrebljivima. Nakon toga slijedilo je ukrcavanje na bojne brodove i  -  pokolj.
U slijedeća dva sata gusari su uništili kompletnu nepobjedivu carsku armadu, zarobili su polovicu brodova zajedno sa pet tisuća carskih oficira i mornara, a ostatak su pobili. Oni koji su zarobljeni odvedeni su na otok gdje su im javno odrubljene glave, da bi poslužili kao jezovit primjer za "korumpiranu carsku vlast", u slučaju da kontinentalne vlasti odluče da pošalju još "ekspedicijskih armada" u slobodnu i nezavisnu Karagandu, vođenu mudrim i demokratskim Vijećem Gusarskih cehova.

Zapanjujuće zeleni koraljni plićaci Zaljeva Karaganda postali su potpuno crveni od krvi tisuća koji su poginuli taj dan.
Ni sunce, ni svježi morski povjetarac, ni galebovi nisu razumjeli ljudsku glupost koja se dogodila taj dan.

[mix2mix]

Krčma lučkog raja




Uredba Gusarskog Ceha broj: 5564 - godina 2658, od Ujedinjenja Ayarre

1. Prema sporazumu potpisanog između Gusarskog Ceha, jedinom legitimnom vladaru slobodne i demokratske Karagande, zvanog UPRAVITELJ i Kontinentalne Carske Uprave , zvane PODUZETNIK, datiranog godine 2645 od Ujedinjenja Ayarre, UPRAVITELJ ustupa PODUZETNIKU područje zvano "Krčma lučkog raja" na slobodno korištenje u periodu od 200 ( dvijestotine ) godina.

2. Kontinentalna Carska Uprava se obvezuje u zamjenu za ustupljenu teritoriju isplatiti jednokratni iznos u zlatu jednak težini trenutnog vladara Carstva Ayarra, plus njegova cijela obitelj.

3. Gusarski Ceh će formirati komisiju unutar 1 ( jednog ) mjeseca koja će otputovati u Kontinentalni Ayarr da bi izmjerila težinu Vladara, zajedno sa njegovom cijelim obitelji.

4. Prava i obveze Kontinentalnog Ayarra tijekom korištenja lučkog raja :

     - Kontinentalnom Ayarru je zabranjeno slati bilo koje tipove ratnih brodova u Lučki Raj
     - Kontinentalnom Ayarru je zabranjeno slati bilo koje regularne vojne trupe u Lučki Raj
     - Kontinentalni Ayarr je dužan davati Gusarskom Cehu polovicu zarade koju ostvari Lučki Raj
     - Gusarski Ceh ne snosi nikakvu odgovornost za upravljanje i sigurnost u Lučkom Raju
     - Gusarski Ceh zadržava pravo da se umješa u upravljanje Lučkim Rajem u bilo koje vrijeme ako to bude smatrao potrebnim


Dobrodošli u " Krčmu Lučkog Raja " !

[mix2mix]

Zemlja prognanika






Svaki vladar ima pravo zadržati svoje ovlasti na bilo koji način koji je potreban.
Vladari Carstva Ayarra očito su zaglavili u ovom pravilu više nego što je potrebno.
Tamna i sramotna tajna je zakopana duboko u carskom arhivu. Tajnu koja je prekrivena krvlju milijuna ljudi, koji su, kroz povijest, bili smatrani "neprijateljima Krune".
Sve je počelo odmah nakon što je Crni Vitez odnio veliku pobjedu nad lokalnim plemenima. Stotine tisuća vojnika i civila su zarobljeni i novi car Carstva Ayarra je suočen sa ozbiljnim problemom. Što učiniti s njima? Oni su se odbili integrirati i živjeti poput njegovih podanika u novoosnovanoj državi. Tako da je vladar morao odlučiti između dvije stvari. Mogao ih je masovno pogubiti ili ih poslati u logore, gdje su osuđeni na sporo, ali sigurno umiranje u zatočeništvu. Oba izbora su bili jednako neugodna, ali tada je njegov prvi časnik - Armand Sonoria predložio još jednu mogućnost - poslati ih na dalekom sjever, izvan Everwhite teritorija, i prisiliti ih da izgrade prolaz kroz neprobojnu planinu. Svi bi oni trebali umrijeti dok rade u paklu Smrznute planine.
Ali oni nisu svi umrli. Barem - ne svi od njih.
Nekako su uspjeli izgraditi prolaz i proći kroz barijeru za koju se smatralo da je nemoguće prijeći.
I tako, sada su oni predstavljali novi problem za cara.
A, onda, odlukom vijeća Sonorije , on im je ponudio da ostanu u sniježnoj pustoši i služe mu kao ... njegovi zatvorski čuvari.
"Ovdje, na ovom području, koji će se zvati" Zemlja prognanika ", tu ćete izgraditi zatvore, tamnice, osmatračke tornjeve i ostalo. I ovdje, vi ćete čuvati sve one koji su neprijatelji Krune".
Sa tim riječima, prognanici su počeli graditi u pokrajini, koja je, u stvari, bio jedan veliki zatvor.
Zatvor u koji su dovedeni milijuni ljudi, gdje su procesuirani i gdje su proveli cijeli svoj život, a mnogi od njih bili su pogubljeni. Nitko nikada nije pobjegao iz ove pokrajine. I nitko nikad nije znao da ona postoji.
Nije do sada.

[mix2mix]

Legenda o Krvavom Kristalu

 Zemlja Ayarr je stara kao i sam Svemir.
 Ljudi su hodali po njoj, kraljevstva su rasla i padala od pamtivijeka. I oni su došli i otišli kao zvijezde padalice
 koje presjecaju nebo svake noći.
 Velikim i epskim događajima je svjedočila zemlja Ayarr. Neki od tih događaja dogodili su se tako davno
 i bili su tako nevjerojatni, da su se pretvorili u legende, mitove i bajke koje se pričaju maloj djeci pred spavanje.
 Neke od tih legendi su zaboravljene. Druge su postale Apokrifi i smatrane su opasnim po službenoj vlasti.
 A ima i onih koji su postale mit.
 Ali svaka legenda ... baš kao i svaki mit ... uvijek ima mali dio istine u sebi.
 Budući da su prepričavane pokoljenjima među ljudima.
 Jedna od tih nevjerojatnih priča, koja se prenosila od usta do usta u sjevernim pokrajinama Ayarr,
 je Legenda o Krvavom Kristalu.

 Davno, 10.000 godina u prošlosti, sjeverno od Ledenih planina, vladalo je Kraljevstvo Sunca.
 Ono se prostiralo tisućama milja u svim smjerovima, a ljudi koji su živjeli u njemu, bili su izravni potomci samog Sunca.
 Moćni su bili ljudi ovoga kraljevstva. Moćni i bogati.
 Imali su uspostavljene trgovačke rute s veličanstvenim zemljama diljem svijeta.
 Ova ogromna država bila je najnaprednija od svega u Svemiru, jer je imala jedan poseban dar, dar od Sunca,
 zakopan duboko u zemlju. Ovaj dar je bio kristal.
 Savršen, "prekrasni kristal", koji je imao moć da pojačava sve što je izrađeno od strane ljudi,
 koji su imali neusporedivu snagu, izdržljivost i vječni život,
 kada bi se stavio blizu izrađenog predmeta, pojačao bi ga, bez obzira što bi ovaj predmet bio - oružje, oklop ili ... žlica.
 Bilo je samo jedno mjesto u kojem se ovaj kristal mogao iskapati – "Rudnik Moći“,
 koji se je nalazio u blizini središta Carstva - Dvorca Sunca.
 Dakle, ljudi iz Carstva Sunca su bili skoro bogovi.
 Njihovo obrtništvo je bilo najbolje i sva druga carstava su ih se bojala i poštivala njih i njihove pobožne vještine.
 Ali, kao što se događa sa svim bićima koji imaju neograničenu moć, ponos je počeo gutati i korumpirati Sinove Sunca.
 Oni nisu htjeli živjeti u miru i štititi manje svjetove. Oni su htjeli osvojiti cijeli svemir,
 a čak su željeli izazvati i samo Sunce.
 Naravno, tu je bilo i nekih od njih koji su su željeli zadržati status quo i koristiti taj "prekrasan kristal" samo za činjenje dobra.
 Ono što je uslijedilo, bio je najkrvaviji građanski rat ikada, rekorder u povijesti čovječanstva.
 Generacijama su, Djeca Sunca i ubijala jedni druge i nakon tisućljeća brutalnog bratoubilaštva,
 posljednji Car Sunca, vidjevši da njegovi podanici i dalje masakriraju svoju braću, odlučio je krenuti sa "konačnim rješenjem ",
 koje će donijeti kraj, ne samo sukoba, već i svega ostaloga.

 To je bilo na jedan sjajan sunčan dan, kada su nemilosrdne bitke napokon dosegle granice Dvorca Svjetla.
 Poslijednji Car Sunca stao je na balkon, podigao ruke prema nebu i pozvao Stvoritelja da mu pomogne:
 "O, moćno Sunce! Pomozi mi da u mojem zadnjem času bacim prokletstvo na ovu zemlju i sve moje podanike,
 zato jer su oni okrenuli glave od puta kojim vodi tvoje svjetlo!
 Zauzvrat, nudim ti svoj život i svoju krv! Neka nikada nebude više rata između nas, jer mi više ne zaslužujemo tvoju milost! "
 I nakon što je izgovorio ove riječi, bacio se je sa balkona.
 Sunce, vidjevši žrtvovanje svog zadnjeg sina, odluči ispuniti njegovu samrtnu želju.
 Kada je Carevo tijelo napokon udarilo u  zemlju ... svijet se počeo mijenjati.
 Njegova krv, zajedno s krvlju svih onih koji su se borili, je apsorbirana od strane tla i Dvorca,
 te se je zajedno sa cijelim područjem Carstva, pretvorila u crvenu neplodnu pustopoljinu.
 "Prekrasni Kristal", umrljan krvlju svojih gospodara, pretvorio se u "Krvavi Kristal".
 On je zadržao sposobnost osnaživanja predmeta, ali, zbog prokletstva, sve stvari, koje su nastajale s njim,
 više nisu mogle biti poboljšane i popravljene.
 Kako su godine prolazile polako su nestajali i posljednji ostaci Djece sunca.
 Dok nisu nestali skroz.
 Svo znanje o kristalu je izgubljeno. I nije bilo nikoga živoga koji bi ga zapamtio.
 Kletva je stvorila Ledene Planine, koje su blokirale sve pristupe do izgubljenog  "Carstva Sunca".
 A najveće carstvo na svijetu ... je prestalo postojati.

 Ali nešto nije uopće spomenuto u ovoj priči ... Ili je vjerojatno rečeno jako tihim  glasom ...
 Da su Krvavi Dvorac i Rudnici Moći još uvijek netaknuti.
 Prokletstvo ih je sačuvalo da budu isti kao u trenutku kada je palo carstvo.
 I oni samo čekaju na svoje nove gospodare. Već 8.000 godina čekaju.
 Ali ako bi netko, kojim slučajem, uspio osvojiti grimizni dvorac,
 on mora znati da je cijena neograničene moći koju će dobiti, vrlo visoka.
 Za stvorenja mraka, bezumne zvijeri i izopačene muške duše koje su još uvijek živjele u crvenoj pustoši,
 Tvrđava prokletog kristala nikada ne smije bila ponovo osvojena od strane ljudi.
 A ako se to i kojim slučajem dogodi, sva stvorenja koja nastanjuju taj pakao na zemlji će se odazvati pozivu dvorca
 i uputiće se prema njemu u namjeri da unište one koji su dvorac okupirali.
 Kao morski valovi što se razbijaju o stijene, snage prokletih će napadati na zidine tvrđave - svaki val jači od prethodnog.
 Dakle, napadi će se nastaviti sve dok beskrajni hodnici Dvorca ne budu tihi i napušteni,
 čekajući na slijedećeg nekoga koji će htjeti kontrolirati božje moći koje se tu kriju.

 Beskonačna je moć Krvavog Dvorca..
 No, ta moć ne može biti zauvjek nečija.

[mix2mix]

Zemlja krvi





Prva stvar koju čovjek vidi kad zakorači u zemlju prokletih, su tamni obaci.
Tamni, teški i kao da vise sa neba su ti oblaci, kao neki groteskni trbusi, koji su spremni uz  prasak otvoriti se u bilo kojem trenutku.
Tvoje noge su potonule u natopljeno tlo. Kada si pogledao dolje, u sljedećem trenutku, shvatio si da ovdje nema vlage.
Ovo je krv.
Svježa i topla krv, kao da je ispuštena iz nečeg što je bilo živo nekoliko  trenutaka prije. I to nije samo to. Zemlja izgleda ... Vrlo živa, gotovo da se mogu osjetiti blagi pokreti koji prolaze kroz nju, kao maleni valovi vode, koji se kreću u svim smjerovima, bez zaustavljanja.
Dvorac Krvavog Kristala - centar te čudne  moći - može se vidjeti iz svake točke u ovoj pokrajini, bez obzira na to koliko daleko i gdje se nalaziš.
On stoji visok i masivan.
Puno veći od Carskog Grada.
Njegovi vanjski zidovi, zajedno sa središnjom tvrđavom, sagrađeni su od oštrih kristala, vatreno crvenog sjaja. Ako se približiš ovom nevjerojatnom uporištu, pomislićeš da su ti kristali ... sami narasli, umjesto da su oblikovani od strane čovjekove ruke. Tu su kule ... mnoge kule, koji izlaze iz iz unutrašnjosti proklete tvrđave, neke od njih su toliko nagnute, da je nemoguće za njih da budu stabilne, ali ipak su bile. Poput nekih masivnih šiljaka te kule su probijale oblake ... Ili, su one vjerojatno stvorile sve te oblake, koristeći vječnu energiju prokletstva, koje je deformiralo cijelu zemlju.
Dalje prema jugu, Avanguard Isturena Baza, prva i zadnja linija obrane Krvavog Dvorca, stoji tiha i napuštena, dok se kiša krvi slijeva niz njezine ojačane zidine. Znaš da je Avanguard daleko od toga da je napušten. Ne znaš kako, ali to nekako znaš. Jednostavno znaš da je tako.
A onda postoje Rudnici Moći, gdje Veliki Krvavi Kristal može biti izvađen. Njihove duboke i beskrajne špilje i usjeci su otvoreni samo onima koji kontroliraju Krvavi Dvorac.
Bar za to vrijeme koliko se Krvavi Dvorac uspije zadržati pod kontrolom ...
Ovo zemljište bi trebalo biti potpuno mrtvo, ali, u stvari, je vrlo živo. Više živo nego što želiš vjerovati.
Možeš osjetiti životnu silu posvuda. Ali, ona je nepoznatoga podrijetla. Nije ju stvorilo svjetlo.
Žbunje se je pomaknulo ovdje. Vidio si bljesak crvenih očiju za trenutak. Opet je tišina.
Plač, koji pripada Ocu koji zna šta se izrodilo,  ježi tvoje kosti tu na istoku.
Krik paklene zvjeri te upozorava da nisi dobrodošao ovdje.
Nitko nije.
Ova zemlja ne želi novog gospodara. Velika, demonska moć leži u njezinoj utrobi.
Ali ako želiš tu moć, morat ćeš platiti krajnju cijenu.
A jao onima koji ne shvate ovo.

[mix2mix]

Sveto Mjesto Sunca






"Sunce donosi toplinu. Ono tjera hladnoću daleko. Tako da se možemo probuditi i živjeti ponovo. "
U religijama starih, to je Sunce, koje je sve stvorio. Prvi ljudi koji su došli na zemlju, stvorilo je Sunce i oni su dojahali na njegovim zrakama na svom putu do zemlje. I ljudi su bili zahvalni i sretni, jer su nosili sunčevu svjetlost unutar njihova tijela.
I, neko vrijeme, sve je dobro.
No, nakon što su tisućljeća prošla, ljudi su počeli razmišljati o sebi, kao da su veći od Sunca. Oni su zaboravili svoje podrijetlo i okrenuli su glave od Puta Svjetlosti. Oni su čak i izazvali Sunce za konačnu prevlast nad Svemirom.
Tuga se spustila na dušu Donositelja Svjetlosti.
Uvrijeđeno i posramljeno, Sunce je otišlo daleko od zemlje, da oplakuje izdaju svoje djece.
Bez toplih zraka Stvoritelja, ledena hladnoća se spustila  na ljudske nastambe.
Tlo je prestalo rađati biljke.
Ptice i životinje su umrle od gladi.
Zemlja se prekrila sa beskrajnim snijegom i ledom.
Velike patnje su se nadvile nad ljude.
Mnogi su umrli, prije nego što su ljudi shvatili svoju pogrešku.
Hramovi, oltari i stupovi su se počeli pojavljivati širom zemlje ljudi.
U tim mjestima Djeca Sunca su molila svog Stvoritelja da se vrati i da im svoje svjetlo ponovno.
Druga tisućljeća su prošla, ali Donositelj svijetla nije bio uvjeren da su se njegova Djeca promjenila.
I, usprkos svim svetim mjestima, koja su služila da usmjere ljudske molitve ... ledena hladnoća je ostala.
Dok i poslijednji od Djece Sunca nije nestao.

[mix2mix]

Razina 7 dolazi uskoro


Kišna močvara






U samom srcu zapadne Karagande, gdje se čak i domaći građani ove zemlje ne usuđuju kročiti , nalazi se Kišna močvara.
Kiša ne samo da pada ovdje. To je kao da je netko ... ili nešto ... postao jako ljut davno i odlučio udarati po tom mjestu
sa bijesnim olujama i poplavama. Tamna rijeka, koji dijeli močvaru na dva dijela, stalno se prelijeva, stvarajući ogromne i
neprohodne močvare. Neke od tih močvara su tamne i hladne, sunčeve zrake nikada ne prolijevaju svjetlo na njih.
Ali, kada bi se to dogodilo, otkrile bi se stvari koje ne bismo vidjeli ni u našim najstrašnijim noćnim morama.
Zemljište se gotovo u cijelosti sastoji od gline. Grad i dvorac u pokrajini su građeni od gline - kao posljednji ostaci ljudi.
Na zapadu je džungla gotovo u potpunosti prekrila Glineni Grad. Čudovišna bića vrebaju na ulicama i iza zidova kuća.
Čudovišna bića o kojima nitko ništa ne zna. A ako netko u stvari i zna nešto, on to nikada neće priznati.
Zbog toga jer su ta stvorenja previše strašna da bi bila stvarna.
Na istoku, kao sumračan spomenik, promatrajući tiho mističnu zemlju koju je progutalo zlo, Glineni Dvorac stoji visok.
Njegove zidine su vrlo stare, sastrugane i urušene. Njegova nekoć moćna tvrđava je puknuta na dva dijela,
kao da ju je div udario čekićem davno.
Sjene su lutale kroz široke, grmljem obrasle ulice.
Kada dođe noć te se sjene mjenjaju. A to u što se one pretvaraju, može napraviti da čak i najhrabriji vrišti od straha.
A kiša se nastavlja izlijevati.
Bez mogućnosti da spere korupciju, koja zagušuje ovu drevnu zemlju.

[mix2mix]

Zeleni raj







"Oče, kakva vanzemaljska ljepota!", povikao je Alamarin, kapetan prvog Carskog broda, koji je pristao na obalu ove provincije.
Kasnije će mu biti biti dodjeljena čast da ime ove provincije  "Zeleni raj" proglasi za vlasništvo Carstva Ayarr.
Nakon što je prvi val doseljenika osnovao uporište u blizini morske obale, brodovi, s punim teretima blaga,
vrijednim resursima i začinima počeli su putovati natrag na kontinent.  Nije puno vremena prošlo prije nego što je Car,
pod pritiskom njegovih savjetnika, naredio početak pune kolonizacije zemalja, koji se nalaze zapadno od Beskonačne planine.
Tisuće novih života, lovaca na blago i pustolovine , podržani moćnom carskom mornaricom, počeli su osvajati ovaj novi svijet,
bez razmišljanja o posljedicama kakve takva nesmotrena ekspanzija može prouzročiti.
A posljedice su dobivene u obliku izuzetno divljih i brutalnih lokalnih žitelja, koji nisu željeli prepustiti svoje sveto zemljište kolonistima,
pa su se okomili na glave naseljenika, zajedno s glavama onih, koji su ih poslali da osvoje ovu zemlju u ime Carstva Ayarr.
Bezbrojne horde ljudoždera, u pratnji još užasnijih humanoida i divovskih paukova,
izašlo je iz guste džungle i u toku samo jedne noći potpuno su savladali sve doseljeničke gradove, ispostave i vojne instalacije.
Ali to je bio najmanji problem za koloniste.
Oni od njih koji nisu bili sretni da padnu u bitci, odvedeni su na obalu da vide svoje brodove jedan posljednji put,
prije nego su odvučeni duboko u džunglu,  da bi bili ritualno žrtvovani od strane domorodaca u čast
jedinog pravog gospodara Zelenog Raja.
A tko je taj gospodar  - samo onaj koji se suoči sa njim će znati.
I samo onaj koji to preživi će moći pričati o tome, pa ćemo onda to saznati i mi.

[Tiger]

Rub svijeta



Draga ženo,

Prošlo je osamnaest mjeseci, otkako sam vidio tebe i svoja dva sina.
Nadam se da ste svi dobrog zdravlja. Također se nadam da vam Admiralitet daje moju plaću redovito i da sve
uspijevate. Ako je sve u redu, trebali biste već imati dovoljno ušteđena novca, tako da se možete preseliti u tu
kuću u Plavoj Ulici, koji ste htjeli kupiti godinama.
Prije tri mjeseca ta stara kanta "Light", na kojoj služim, napokon je dosegnula ove tužne zapadne obale otoka,
koje vođa palube - ta stara pijanica - prigodno zove "Kraj Svijeta". Pokazalo se da je puno veći nego što su nam
ona dobra-za-ništa piskarala - geografi – bili rekli. Oprosti na mom oštrom jeziku, draga.
Izgubili smo "Wind" i "Faith" za vrijeme posebno neugodne morske oluje. Mnogi od mojih prijatelja umrli su.
Nadam se da su sada na boljem mjestu i nadam se da će ono što mi ovdje radimo, opravdati smrt ovih finih i
poštenih pomoraca.
S ponosom te obaviještavam, draga ženo, da je tvoj suprug imenovan asistentom guvernera Far Away Village -
našeg novog doma ovdje. Nije baš neko veliko selo, jedna ulica, uz stisnuta staništa, smještena na obje njegove
strane. No, barem je početak. More je puno ribe, a džungle na jugu pružaju dovoljno vode, drva i lovine za
održavanje naše male zajednice.
Otac Verono napokon je uspio dobiti dozvolu od guvernera, mog voljenog kapetana, da počne graditi Hram
Svjetlosti u selu, tako da ima već dva tjedna kako se gegamo svaki dan, da prokleta stvar može biti podignuta i
da se stari klipan napokon može smiriti.
Neki od ljudi su nervozni, jer grozni zvukovi, zavijanje, dolaze od nepoznate zvijeri i sve vrste bajki mogu se
čuti iz džungle, ali - što čovjek može učiniti - mi smo prostodušni, kukavički i praznovjerni ljudi, koji stvaraju
život daleko, daleko od svake civilizacije.
Nadam se da ćemo uspjeti izgraditi selo kao što je planirano, i nadam se da će sljedeći doseljenici stići uskoro,
tako da ću moći pitati svog kapetana da se vratim natrag u Bunar. Vama.
Budi mi dobro, ljubavi. I molite za mene.

Vječno tvoj: Grosan

P.S. ako uhvatim onog golobradog tipa, koji radi u pekari, da i dalje prolazi blizu tebe, zavrnut ću mu pileći vrat.
Tako mu i reci.

[Tiger]

Drevni pijesak



Odabrani ulomci iz prijevoda totema i piktograma, pronađenih od strane Druge carske geografske ekspedicije u teritorije Sjeverne Karagande, godine 1001 nakon ujedinjenja.

Milijune i milijune godina prije bilo je samo nebo i zemlja.
I, za neko vrijeme, bilo je dobro.
Milijuni i milijuni godina su prošli, i nebo se zaljubilo u zemlju.
Konačno, odlučili su vjenčati se i iz tog braka rođena je Velika Kornjača.
Bijaše svemoćna i besmrtna. A njezin oklop bio je tvrđi od najtvrđeg kamenja, smješten na istoku.
Dakle, nebo i zemlja narediše Velikoj Kornjači da stvori drveće, životinje i ljude, tako da ona može
postati njihova gospodarica. Započela je svoj rad, i prvo drveće, životinje i ljudi koje je stvorila bili su
mudri i bili u mogućnosti razgovarati jedni s drugima, i zajedno su živjeli u savršenom skladu.Tisuće
i tisuće godina je prošlo i sve je bilo dobro. Kreativnost Velike Kornjače uspjela je izgraditi čudesne
gradove i bila u mogućnosti ukrotiti elemente prirode, te su u samom središtu njihove zemlje podigli
impresivni hram za svoju božicu, u koji su hrlili svaki dan zahvaliti joj za to što ih je stvorila.
Podatak o tome kako je ta velika civilizacija nestala s lica zemlje nedostaje. Fragmentirani simboli su
pronađeni, sugerirajući o "zavisti", "ponosu" i "pohlepi", ali ono što je znano, je da, u nekom trenutku
Kornjača je pitala svoga oca - nebo - da potopi sve svojim dubokim vodama i svoju majku - da kazni
drveće, životinje i ljude za njihov bezobrazluk. Drveće je bilo lišeno svog uma i nikada više nije bilo
u stanju hodati. Životinje su lišene samo svoga uma, pa su se pretvorile u divlje zvijeri. I ljudi su bili
lišeni svoje kulture i bili poslani da žive u špiljama, šumama i na neplodnoj zemlji.
Samo je Kornjačin Hram ostao nedirnut - da podsjeti pala božja bića o njihovim izgubljenim
vrijednostima.

[mix2mix]

Zloslutna polja







„Idite, moj Gospodaru“, viknu kapetan preko ramena, dok je izvlačio svoj mač, gestama raspoređujući  svoje ljude duž hodnika,
„ne znam koliko dugo ih možemo zadržavati, ali mi ćemo učiniti sve što možemo da vam damo još nekoliko minuta!“
Gospodin Verix, Carski Zastupnik u pokrajini i Upravitelj Usamljenog Dvorca, stajao je sleđeno,
gledajući vojnike s prazninom u očima. Zapovjednik njegove osobne straže otvori usta da ga požuri još jednom,
ali u isto vrijeme zastrašujuća, nečovječna rika potrese temelje čitavog dvorca.
Lica vojnika, službenika i gospode postala su blijeda od straha.
Otimači su dolazili.
„Za ime Oca svoga, idite na zadnji izlaz ", kapetan je ponovio nervozno, gledajući ravno u oči svoga gospodara.
Plemeniti je kimnuo svojem vjernom tjelohranitelju, rekao zbogom, a zatim se okrenuo i pobjegao.
Prošao je kroz nekoliko hodnika, koji su ga dijelili od dvorišta i skoro je slomio izlazna vrata na putu prema van ...
Samo da bi vidio da su konji nestali.
Neprirodno režanje začulo se negdje sa njegove desne strane i upravitelj se počeo okretati u tom smjeru,
ali u istom trenutku, on je shvatio da su njegove reakcije bile previše trome, u usporedbi sa onima čudovišta koja su preuzela uporište.
Divovska čvornata ruka udarila ga je u oštro u glavu, točno iza uha, zvijezde sijevnu pred njegovim očima, a zatim tama.
Verix je odmah izgubio svijest i pao na tlo tiho i bez fanfara.
Prva stvar koju je osjetio, kad se probudio, bila je ta da nije imao odjeću na sebi, a netko ga je čvrsto držeči za noge vukao tako da su mu leđa strugala preko mokre i ne baš glatke kamene površine.
U sljedećem trenutku je osjetio bol i počeo plakati glasno.
Špilja je bila uska, smrdljiva i slabo osvijetljena,
ali nakon nekoliko trenutaka, kada se veo agonije malo maknuo iz njegovih očiju,
bio je u mogućnosti baciti pogled na siluetu koja ga je vukla.
Odjevena  samo u lance, spodoba je bila visoka najmanje dva i pol metra,
njegove masivne i jake noge su koračale velikim i brzim koracima, a leđa tog užasa bila su ogromna,
tolika da bi mogao nositi najmanje dva vagona ljudi na njima.
Njegova lijeva ruka je držala je Gospodarev gležanj, a desna je nosila divovsku, dvosjeklu ratnu sjekiru.
Stvorenje se iznenada zaustavilo i u isti mah okrenulo prema svom zatočeniku.
Verox  je pogledao u njegovo lice i počeo vrištati ponovno.
Ovaj put - od užasa.